Kultura predstavlja suštinski deo (opšteg) socijalnog sistema (možemo čak reći i ustrojstva društva) i njegovu bazu (osnovu) dok je kulturni identitet osnova socijalnog identiteta. Kultura je uključena u širi socijalni sistem na tri načina: 1. kao objektivni opis sadržaja života date populacije definisan pomoću sistema značenja koji određuju »nas« (ali i distancu od njih); 2. kao niz elemenata koje populacija koristi za samoidentifikaciju a koji se razvijaju na pojmovima zajedništva, jezika, krvi, porekla; i 3. kao organizator celokupnog životnog procesa, uključujući i materijalnu reprodukciju (proizvode ali i prokreaciju). Posto se izvan kulture kao ‘simboličkog univerzuma’ ljudsko biće ne može adaptirati svetu u kojem živi, budući da kultura svojim pravilima, značenjima i vrednostima pruža neophodan referentni okvir koji zamenjuje sistem instinkata - kulturni identitet daje individuama ono sto je specifično za ljudsku vrstu i to na dvostruki način: kao generička kultura, odnosno kao način na koji su ljudska bića organizovana, i kao diferencijalna kultura, tj. kao istorijska specifikacija prve i svojevrsna interpretacija opšteg (ljudskog) načina zivota.
Kao interpretacija date društvene realnosti kultura omogućuje konkretnije situiranje individua u socijalni kontekst, jer pruža mogućnost razumevanja specifičnih značenja koja se razlikuju od kulture do kulture i daju jednoj populaciji svojevrsnost (koja je razlikuje od druge populacije), a ne samo zajednički okvir. U tom smislu (pišu Friedman i drugi) ljudska biologija zahteva podsticaj od strane kulturnog programa da bi se oformio ljudski organizam koji bi bio u stanju da funkcioniše, te kulturu izjednačuju sa ‘ljudskom prirodom’ s obzirom da se po njoj razlikujemo od svih drugih vrsta, kao skup zajedničkih tekovina jedne zajednice.
Formiranje kulturnog identiteta utiče na sve značajnije sfere života individua. Neki autori (Bruner navodi Pervina) navode sledeće uticaje: na potrebe i način njihovog zadovoljavanja, na odnos sa autoritetom, na stvaranje pojma »ja«, na konflikte koje doživljavamo i kako ih rešavamo, kako se borimo sa životom i smrđu, sta smatramo zdravim a sta bolesnim i sl. Kulturni identitet se postiže pomoću kulturnih stereotipa, koji se određuju kao sistem normativnih postulata ili kao ‘strukture percepcije/interpretacije sveta’ (Sapir/Nutin/Pervin/Bruner), u smislu serija zamisli koje su shematizovane putem socijalizacije i obrazovanja. Osnovu toga procesa čini sposobnost simbolizacije i razumevanja značenja, koji obezbeđuju zajednički okvir interpretacije sveta i ponašanja.
Mi svet doživljavamo tako što ga razumevamo na određeni način, a to je uvek interpretacija u intersubjektivnoj razmeni sa drugima, jer kada konstruišemo značenja mi čitamo duh (mind) drugih, kaze Brunner; a stvaranje značenja podrazumeva situiranje izraza i događaja u strukturirane okvire koji se povezuju sa onim sto nam je poznato i koji omogućuju naše snalaženje u svom sopstvenom svetu. Razumevanje značenja zavisi od toga kako će ih razumeti drugi sa kojima živimo u istoj kulturi, a to je primarni preduslov ljudske solidarnosti. Brunner, međutim, naglašava da u stvaranju značenja učestvuju uzajamno kultura i individualnost, jer shvatiti značenje (to grasp a meaning) i prepoznati se u tom činu stvara osnovu da bi ljudska bića živela zajedno u simbolički regulisanom sistemu.
U tom procesu jezik se javlja kao posrednik između individua i kulture jer izražava iskustvo i saznanje svih ljudi, a ne samo personalno iskustvo, budući da je reč prenosilac simboličkog sadržaja i zahvaljujući tom prenošenju svaka individua učestvuje u nekoj vrsti objektivnog sveta svih drugih ljudi. Individua se na taj način stavlja na mesto drugih i preuzima njihove stavove, te reaguje prema sebi kao prema drugom, tj. postaje sama sebi objekt. Tu se mogu postaviti dva pitanja: koje simbole individue internalizuju i kako se stvaraju zajedničke vrednosti kada je određeni niz simbola jednom uspešno nametnut celoj populaciji (npr. kad ovladaju jezikom)? Ova se pitanja zapravo tiču načina kako se stvara kulturni identitet (koji je osnova prenošenja kulture). Pri utvrđivanju kulturnog identiteta treba, dakle, prvenstveno analizirati: zajednički jezik (ili dominantni jezik u visejezičkim kulturama i njegovu vezu sa jezicima manjinskih zajednica), dominantne simbole i vrednosne orijentacije i sisteme, istorijske mitove i legende, ali i narodnu i masovnu kulturu (koja se sa prvom kombinuje u npr. takozvanoj turbofolk kulturi).
Kulturni identitet mozemo razumeti, stoga, kao obrazac zajedničkog načina života i mišljenja, zajedničkog iskustva na kojem se temelje oblici i sadržaji saznanja i kao vrednosni referentni okvir koji ukazuje individuama šta je poželjno a šta nije sa stanovišta date kulture. Individue mogu uspostaviti kulturni identitet ili putem asimilacije (što je najčešće slučaj sa manjinskim kulturnim zajednicama), ili putem selektivnog i kritičkog odnosa prema ponuđenom obrascu, iz kojeg usvajaju ono što je neophodno za zajednički život (jezik, prepoznatljivi simboli - na primer, zastava i himna, osnovne vrednosti koje održavaju zajednicu - kao sto su patriotizam, poštovanje prava drugih i sl. ali se mogu npr. negativno odnositi prema drugim državotvornim simbolima kao sto su monarhistički ili ideološki).
Kulturni identitet u tom smislu označava pripadnost individua datoj kulturi, sa kojom se ne moraju u potpunosti identifikovati (na primer, ne moraju prihvatiti nacionalne mitove), ali moraju usvojiti ono sto je paradigmatično za datu kulturu da bi bili njeni integrisani predstavnici. Ovde se naročito uočava razlika između identiteta i identifikacije - budući da usvajanje kulturnog identiteta ne podrazumeva gubljenje samoidentiteta već ga (naprotiv) pretpostavlja, jer je kulturni identitet refleksivno suočavanje individue sa svojom kulturom koju pojedinac reinterpretira u svom stilu. Ali se kulturni identitet može i nametnuti u slučaju dominacije većinske kulture u multikulturnim zajednicama u kojima se javlja realan problem: kako sačuvati svoj manjinski kulturni identitet a da se ne podstaknu dezintegracija i separatističke težnje ili kako definisati opšti referentni kulturni okvir koji bi uvažavao sve kulturne razlike i omogućio opstanak multikulturne zajednice? Ako je kultura ‘gramatika drustvenog zivota’ (kako je definiše Harris), onda je uspostavljanje kulturnog identiteta conditio sine qua non (uslov bez kog se ne može) ne samo svih formi kolektivnog već i personalnog identiteta.
Institucionalizacija (npr. kroz obrazovni sistem) kao shematizacija i standardizacija samo je instrument koji može uspešno da radi samo ako je uspostavljen kulturni identitet, tj. ako se individue identifikuju prevashodno sa svojim simboličkim univerzumom, a ne prosto sa institucijama, koje su samo organizaciona shema za funkcionisanje standardizovanog ponašanja. Kada se, dakle, da prioritet uspostavljanju kulturnog identiteta – kao naše druge prirode – nad institucionalizacijom socijalnog identiteta, mogu se lakše rešiti (ne samo teorijski nego i praktično) neke značajne dileme ljudske egzistencije, kao što su: kako povezati apstraktnu bezličnost institucionalnog poretka sa aktivnim životom i svešću individua; kako uspostaviti odnos između kolektivnog, zajedničkog identiteta i individualnog svojevrsnog identiteta, tj. kako usaglasiti sličnosti sa drugima i razlike od drugih (Jenkins); ili kako usaglasiti socijalizaciju (kultiviranje) sa individuacijom, tj. kako dovesti u sklad kulturne determinante sa individualnim dispozicijama?
Jedno od vaznih područja kulturnog identiteta jesu društvene vrednosti koje čine glavni referentni okvir za celokupno mišljenje i ponašanje individua i datoj kulturi. Način na koji individue usvajaju društvene vrednosti (prisilno i/ili selektivno) umnogome utiče na to kako će se one uključivati u svoju zajednicu (tip kulturnog identiteta), ali i kako će se odnositi prema sebi (personalni identitet). Vrednosti određuju kako se individue odnose prema prirodi i svetu koji ih okružuje, prema drugim ljudima, prema vremenu u kojem žive i prema zajednicama kojima pripadaju. To znači da bez vrednosnih opredeljenja individue ni kolektivi (pa ni društvo u celini) ne bi mogli definisati svoje mesto u svetu i shvatiti gde pripadaju (u čemu su zajedno) i u čemu se razlikuju od drugih - budući da je mesto čoveka u prirodi otvoreno i nije fiksirano, pa se mora urediti pomoću određenog vrednosnog referentnog okvira.
Zato je veoma važno vršiti analizu vrednosti kada se želi razumeti određeni tip kulturnog identiteta, jer od toga da li su usvojene vrednosti usklađene, ili su konfuzne, ili vlada anomija, zavisiće koherencija kulturnog identiteta kao pouzdanog oslonca za formiranje personalnog identiteta. Može se zaključiti da su personalni i kolektivni identiteti interakcioni po prirodi i da je pitanje skladnog uspostavljanja međusobnih odnosa, u stvari, pitanje mere uspostavljenog personalnog i/ili kolektivnog identiteta. Zato je pogrešno (čini nam se, kao i brojnim obrađenim autorima) označavati prvi kao subjektivni a drugi kao objektivni aspekt procesa identifikacije jer se i personalni identitet (kao subjektivni izraz sopstva) zasniva na objektivnim tekovinama i činiocima socio-kulturne sredine koliko kolektivni identiteti (kao objektivna osnova samoidentiteta) bivaju subjektivno reflektovani, bilo da je reč o pojedinačnim ili grupnim subjektima. Osnovno je da čovek ne može da živi bez ostvarenja obe dimenzije identiteta, mada se često događa da pojedinac propusti da formira svoje »ja« usled preterane identifikacije sa svojom socio-kulturnom sredinom (ili užom zajednicom) i usled simbioze koja ga sprečava da se odvoji i postane nezavisna, autonomna ličnost.
Zanimljivo je da Bruner (1996/2000·) diskutuje i o odnosu između ’kompjuterizma’ i ’kulturalizma’ primećujući ulogu elektronskih komunikacija u modernoj kulturi i naglašavajući potrebu da se njihova primenjivost (ali i nusefekti) provere. Bruner se interesuje za ’moć individualnih misli i za značenja pomoću kojih kultura pomaže ili sprečava njihovu realizaciju’ (Bruner 1996:13). Kultura po njemu ’upravlja’ obrazovanjem pa je ’obrazovanje je najveće otelotvorenje kulturnog načina života’ (Bruner 1996:13). Bruner takođe nastoji da identifikuje i definiše brojna načela kulture i ukaže na njihovu važnost za obrazovanje. Ovde ćemo ih samo ukratko predstaviti ne pokušavajući da ih detaljno definišemo.
Perspektivno načelo ili značenje bilo koje činjenice.
Perspektive koje označavaju realnost se mogu deliti između pojedinca i institucija. Da li je (i u kojoj meri) realnost institucija usvojiva za pojedinca ili ne… Primer za to bi bio način na koji emigranti gledaju na školovanje u državi u koju su emigrirali i zvaničan pogled države na to. Bruner želi da ovaj pogled (pretpostavljamo institucionalni više nego individualni mada to nigde ne navodi) bude učinjen eksplicitnim (da bude, recimo, detaljno definisan i normativan).
Ograničavajuća načela.
Obrazovanje i kultura nameću dve vrste ograničenja: (1) ograničenja koja se tiču ljudskih misli i kulture i (2) ograničenja koja su nametnuta od strane jezika. Iako se Bruner poziva na Sapir-Whorfove[1] hipoteze, on insistira da se ograničenja procesa učenja mogu ’preokrenuti’ i transcedentovati pomoću ’metalingvističkog talenta’ (sposobnost za usvajanje različitih simbola, npr. reči stranog jezika, istog značenja) koga posjeduju učenici. Razvoj ovog talenta morao bi (po njemu) biti sastavni deo obrazovanja.
Konstruktivistička načela.
Shvatanje da stvarnost nije sigurno ’tamo sama o sebi’ već da je ‘stvorena’. Kao takva, mora nužno biti deo nekakvog kompromisa i konsenzusa o stvarnosti. To je i osnova kulture a prenosi se kroz dogovorena značenja (i znake). Ovo načelo umnogome je obeležilo većinu konstruktivističkih i kritičkih teorija u većini društvenih nauka.
Načela uzajamnosti.
Ona uključuju kako uloge ’nastavnika’ tako i uloge ’učenika’. Bruner ne prihvata tradicionalni ’transmisioni’ model i svoju pažnju više poklanja modelu ’skele’ (dođemo sa učenikom do neke tačke odakle može zakoračiti dalje). Osnovna ideja je da se samo kroz interakciju učenika i nastavnika (uključujući razumevanje potencijala za razvoj kod učenika i bazirajući rad u skladu sa tim) dolazi do obrazovanja.
Eksterna načela.
Ona se odnose na proizvodnju ’dela’ tj. na udružene (grupne i koordinirane) aktivnosti sa ciljem stvaranja grupne solidarnosti i ’pregovaračkog načina razmišljanja u samoj grupi’ (Bruner 1996:23). Jedan primer primene ovog načela je ideja da bi deca i njihovi nastavnici trebali biti skoro u stalnom kontaktu kroz osnovnu školu.
Instrumentalna načela.
Ona se odnose na ’otkriće’ i ’upotrebu’ talenata npr. kroz organizovanje šahovskog kluba u geto školi (Brunerov primer) – potrebno je uključiti rezultate promišljanja realnosti manjine u realnost većine a onda nastojati da se otkrivene specifičnosti manjine iskoriste na opštu dobrobit (ali delimično i za promociju manjinskog viđenja).
Institucionalna načela.
Njihova funkcija je da pripreme individuu za participaciju u institucijama. Načela koja se odnose na identitet i na samopoštovanje ili shvatanje da određena osoba može učiniti nešto u određenim situacijama tako što će dati alat/sredstva/način da se ta situacija analizira/prevaziđe… Posledica velikog broja shvatanja da se poseduje rešenje jasno dovodi do porasta samopoštovanja.
Narativna načela.
Zato što se na narativni modalitet gleda kao na kreatora kohezije i značenja (konkretnije zajedničkih značenja). Obrazovanje bi trebalo biti mnogo više od igre učenja. Ono uključuje ukupnu ličnost osoba koje su uključene u proces obrazovanja i, osim ako se sve ne posmatra u tom svetlu, progres (pojedinca, grupe i društva u celini) ne može biti ostvaren.
Najveća važnost navedenog Brunerovog pristupa leži (izgleda) u njegovom sveobuhvatnom pogledu na obrazovanje. Brunerova poenta je da poređenje bilo kakvog tipa, ako su poređenja uopšte bila moguća, ne može biti sprovedeno ako se ne uzme u obzir značenje date reči/pojma/znaka multijezički u multijezičkom društvu. Načela za različite životne/socijalne/kulturne sredine su često toliko značajno različita da je jako teško uporediti čak i način na koji se obrazovanje doživljava. Pomenute postavke uticale su na kritikovanje ideja o primenjivosti (čak i jednakoj uspešnosti) standardizovanih pristupa obrazovanju u jednoj kulturi u drugim (specifičnim) kulturama što je doprinelo većoj razradi lokalnih kurikuluma (baziranih na osnovnim, nazovimo ih opšteljudskim, kulturološkim postavkama ali i lokalnim kulturološkim specifičnostima – u meri u kojoj je data kultura/društvo specifična/o).
· Prvo izdanje knjige Kultura obrazovanja u Hrvatskoj usledilo je neposredno po pojavljivanju u USA ali je drugo izdanje (2000) češće navođeno i citirano. Radi se, ipak, o skoro istovetnom sadržaju pa nam se čini logičnim da navodimo (kada to činimo) prvo izdanje.
[1] U jednoj dužoj fusnoti Sapirovog članka (Sapir 1939), on upoređuje ’statističku’ studiju dječjeg
čitanja sa ’psihijatrijskim’ pristupom koji je usmjeren ka istraživanju uloge, značenja i funkcije čitanja
uzimajući u obzir razvoj mašte i ličnosti. Sapir se zalaže za psihijatrijski pristup zato što se samo kroz praćenje procesa (i karakteristika) učenja može utvrditi ukupna ličnost čoveka. Sličan argument je izneo i Bruner (1996) pri čemu on učenje prvenstveno posmatra kroz prizmu usvajanja kulure.
Kao interpretacija date društvene realnosti kultura omogućuje konkretnije situiranje individua u socijalni kontekst, jer pruža mogućnost razumevanja specifičnih značenja koja se razlikuju od kulture do kulture i daju jednoj populaciji svojevrsnost (koja je razlikuje od druge populacije), a ne samo zajednički okvir. U tom smislu (pišu Friedman i drugi) ljudska biologija zahteva podsticaj od strane kulturnog programa da bi se oformio ljudski organizam koji bi bio u stanju da funkcioniše, te kulturu izjednačuju sa ‘ljudskom prirodom’ s obzirom da se po njoj razlikujemo od svih drugih vrsta, kao skup zajedničkih tekovina jedne zajednice.
Formiranje kulturnog identiteta utiče na sve značajnije sfere života individua. Neki autori (Bruner navodi Pervina) navode sledeće uticaje: na potrebe i način njihovog zadovoljavanja, na odnos sa autoritetom, na stvaranje pojma »ja«, na konflikte koje doživljavamo i kako ih rešavamo, kako se borimo sa životom i smrđu, sta smatramo zdravim a sta bolesnim i sl. Kulturni identitet se postiže pomoću kulturnih stereotipa, koji se određuju kao sistem normativnih postulata ili kao ‘strukture percepcije/interpretacije sveta’ (Sapir/Nutin/Pervin/Bruner), u smislu serija zamisli koje su shematizovane putem socijalizacije i obrazovanja. Osnovu toga procesa čini sposobnost simbolizacije i razumevanja značenja, koji obezbeđuju zajednički okvir interpretacije sveta i ponašanja.
Mi svet doživljavamo tako što ga razumevamo na određeni način, a to je uvek interpretacija u intersubjektivnoj razmeni sa drugima, jer kada konstruišemo značenja mi čitamo duh (mind) drugih, kaze Brunner; a stvaranje značenja podrazumeva situiranje izraza i događaja u strukturirane okvire koji se povezuju sa onim sto nam je poznato i koji omogućuju naše snalaženje u svom sopstvenom svetu. Razumevanje značenja zavisi od toga kako će ih razumeti drugi sa kojima živimo u istoj kulturi, a to je primarni preduslov ljudske solidarnosti. Brunner, međutim, naglašava da u stvaranju značenja učestvuju uzajamno kultura i individualnost, jer shvatiti značenje (to grasp a meaning) i prepoznati se u tom činu stvara osnovu da bi ljudska bića živela zajedno u simbolički regulisanom sistemu.
U tom procesu jezik se javlja kao posrednik između individua i kulture jer izražava iskustvo i saznanje svih ljudi, a ne samo personalno iskustvo, budući da je reč prenosilac simboličkog sadržaja i zahvaljujući tom prenošenju svaka individua učestvuje u nekoj vrsti objektivnog sveta svih drugih ljudi. Individua se na taj način stavlja na mesto drugih i preuzima njihove stavove, te reaguje prema sebi kao prema drugom, tj. postaje sama sebi objekt. Tu se mogu postaviti dva pitanja: koje simbole individue internalizuju i kako se stvaraju zajedničke vrednosti kada je određeni niz simbola jednom uspešno nametnut celoj populaciji (npr. kad ovladaju jezikom)? Ova se pitanja zapravo tiču načina kako se stvara kulturni identitet (koji je osnova prenošenja kulture). Pri utvrđivanju kulturnog identiteta treba, dakle, prvenstveno analizirati: zajednički jezik (ili dominantni jezik u visejezičkim kulturama i njegovu vezu sa jezicima manjinskih zajednica), dominantne simbole i vrednosne orijentacije i sisteme, istorijske mitove i legende, ali i narodnu i masovnu kulturu (koja se sa prvom kombinuje u npr. takozvanoj turbofolk kulturi).
Kulturni identitet mozemo razumeti, stoga, kao obrazac zajedničkog načina života i mišljenja, zajedničkog iskustva na kojem se temelje oblici i sadržaji saznanja i kao vrednosni referentni okvir koji ukazuje individuama šta je poželjno a šta nije sa stanovišta date kulture. Individue mogu uspostaviti kulturni identitet ili putem asimilacije (što je najčešće slučaj sa manjinskim kulturnim zajednicama), ili putem selektivnog i kritičkog odnosa prema ponuđenom obrascu, iz kojeg usvajaju ono što je neophodno za zajednički život (jezik, prepoznatljivi simboli - na primer, zastava i himna, osnovne vrednosti koje održavaju zajednicu - kao sto su patriotizam, poštovanje prava drugih i sl. ali se mogu npr. negativno odnositi prema drugim državotvornim simbolima kao sto su monarhistički ili ideološki).
Kulturni identitet u tom smislu označava pripadnost individua datoj kulturi, sa kojom se ne moraju u potpunosti identifikovati (na primer, ne moraju prihvatiti nacionalne mitove), ali moraju usvojiti ono sto je paradigmatično za datu kulturu da bi bili njeni integrisani predstavnici. Ovde se naročito uočava razlika između identiteta i identifikacije - budući da usvajanje kulturnog identiteta ne podrazumeva gubljenje samoidentiteta već ga (naprotiv) pretpostavlja, jer je kulturni identitet refleksivno suočavanje individue sa svojom kulturom koju pojedinac reinterpretira u svom stilu. Ali se kulturni identitet može i nametnuti u slučaju dominacije većinske kulture u multikulturnim zajednicama u kojima se javlja realan problem: kako sačuvati svoj manjinski kulturni identitet a da se ne podstaknu dezintegracija i separatističke težnje ili kako definisati opšti referentni kulturni okvir koji bi uvažavao sve kulturne razlike i omogućio opstanak multikulturne zajednice? Ako je kultura ‘gramatika drustvenog zivota’ (kako je definiše Harris), onda je uspostavljanje kulturnog identiteta conditio sine qua non (uslov bez kog se ne može) ne samo svih formi kolektivnog već i personalnog identiteta.
Institucionalizacija (npr. kroz obrazovni sistem) kao shematizacija i standardizacija samo je instrument koji može uspešno da radi samo ako je uspostavljen kulturni identitet, tj. ako se individue identifikuju prevashodno sa svojim simboličkim univerzumom, a ne prosto sa institucijama, koje su samo organizaciona shema za funkcionisanje standardizovanog ponašanja. Kada se, dakle, da prioritet uspostavljanju kulturnog identiteta – kao naše druge prirode – nad institucionalizacijom socijalnog identiteta, mogu se lakše rešiti (ne samo teorijski nego i praktično) neke značajne dileme ljudske egzistencije, kao što su: kako povezati apstraktnu bezličnost institucionalnog poretka sa aktivnim životom i svešću individua; kako uspostaviti odnos između kolektivnog, zajedničkog identiteta i individualnog svojevrsnog identiteta, tj. kako usaglasiti sličnosti sa drugima i razlike od drugih (Jenkins); ili kako usaglasiti socijalizaciju (kultiviranje) sa individuacijom, tj. kako dovesti u sklad kulturne determinante sa individualnim dispozicijama?
Jedno od vaznih područja kulturnog identiteta jesu društvene vrednosti koje čine glavni referentni okvir za celokupno mišljenje i ponašanje individua i datoj kulturi. Način na koji individue usvajaju društvene vrednosti (prisilno i/ili selektivno) umnogome utiče na to kako će se one uključivati u svoju zajednicu (tip kulturnog identiteta), ali i kako će se odnositi prema sebi (personalni identitet). Vrednosti određuju kako se individue odnose prema prirodi i svetu koji ih okružuje, prema drugim ljudima, prema vremenu u kojem žive i prema zajednicama kojima pripadaju. To znači da bez vrednosnih opredeljenja individue ni kolektivi (pa ni društvo u celini) ne bi mogli definisati svoje mesto u svetu i shvatiti gde pripadaju (u čemu su zajedno) i u čemu se razlikuju od drugih - budući da je mesto čoveka u prirodi otvoreno i nije fiksirano, pa se mora urediti pomoću određenog vrednosnog referentnog okvira.
Zato je veoma važno vršiti analizu vrednosti kada se želi razumeti određeni tip kulturnog identiteta, jer od toga da li su usvojene vrednosti usklađene, ili su konfuzne, ili vlada anomija, zavisiće koherencija kulturnog identiteta kao pouzdanog oslonca za formiranje personalnog identiteta. Može se zaključiti da su personalni i kolektivni identiteti interakcioni po prirodi i da je pitanje skladnog uspostavljanja međusobnih odnosa, u stvari, pitanje mere uspostavljenog personalnog i/ili kolektivnog identiteta. Zato je pogrešno (čini nam se, kao i brojnim obrađenim autorima) označavati prvi kao subjektivni a drugi kao objektivni aspekt procesa identifikacije jer se i personalni identitet (kao subjektivni izraz sopstva) zasniva na objektivnim tekovinama i činiocima socio-kulturne sredine koliko kolektivni identiteti (kao objektivna osnova samoidentiteta) bivaju subjektivno reflektovani, bilo da je reč o pojedinačnim ili grupnim subjektima. Osnovno je da čovek ne može da živi bez ostvarenja obe dimenzije identiteta, mada se često događa da pojedinac propusti da formira svoje »ja« usled preterane identifikacije sa svojom socio-kulturnom sredinom (ili užom zajednicom) i usled simbioze koja ga sprečava da se odvoji i postane nezavisna, autonomna ličnost.
Zanimljivo je da Bruner (1996/2000·) diskutuje i o odnosu između ’kompjuterizma’ i ’kulturalizma’ primećujući ulogu elektronskih komunikacija u modernoj kulturi i naglašavajući potrebu da se njihova primenjivost (ali i nusefekti) provere. Bruner se interesuje za ’moć individualnih misli i za značenja pomoću kojih kultura pomaže ili sprečava njihovu realizaciju’ (Bruner 1996:13). Kultura po njemu ’upravlja’ obrazovanjem pa je ’obrazovanje je najveće otelotvorenje kulturnog načina života’ (Bruner 1996:13). Bruner takođe nastoji da identifikuje i definiše brojna načela kulture i ukaže na njihovu važnost za obrazovanje. Ovde ćemo ih samo ukratko predstaviti ne pokušavajući da ih detaljno definišemo.
Perspektivno načelo ili značenje bilo koje činjenice.
Perspektive koje označavaju realnost se mogu deliti između pojedinca i institucija. Da li je (i u kojoj meri) realnost institucija usvojiva za pojedinca ili ne… Primer za to bi bio način na koji emigranti gledaju na školovanje u državi u koju su emigrirali i zvaničan pogled države na to. Bruner želi da ovaj pogled (pretpostavljamo institucionalni više nego individualni mada to nigde ne navodi) bude učinjen eksplicitnim (da bude, recimo, detaljno definisan i normativan).
Ograničavajuća načela.
Obrazovanje i kultura nameću dve vrste ograničenja: (1) ograničenja koja se tiču ljudskih misli i kulture i (2) ograničenja koja su nametnuta od strane jezika. Iako se Bruner poziva na Sapir-Whorfove[1] hipoteze, on insistira da se ograničenja procesa učenja mogu ’preokrenuti’ i transcedentovati pomoću ’metalingvističkog talenta’ (sposobnost za usvajanje različitih simbola, npr. reči stranog jezika, istog značenja) koga posjeduju učenici. Razvoj ovog talenta morao bi (po njemu) biti sastavni deo obrazovanja.
Konstruktivistička načela.
Shvatanje da stvarnost nije sigurno ’tamo sama o sebi’ već da je ‘stvorena’. Kao takva, mora nužno biti deo nekakvog kompromisa i konsenzusa o stvarnosti. To je i osnova kulture a prenosi se kroz dogovorena značenja (i znake). Ovo načelo umnogome je obeležilo većinu konstruktivističkih i kritičkih teorija u većini društvenih nauka.
Načela uzajamnosti.
Ona uključuju kako uloge ’nastavnika’ tako i uloge ’učenika’. Bruner ne prihvata tradicionalni ’transmisioni’ model i svoju pažnju više poklanja modelu ’skele’ (dođemo sa učenikom do neke tačke odakle može zakoračiti dalje). Osnovna ideja je da se samo kroz interakciju učenika i nastavnika (uključujući razumevanje potencijala za razvoj kod učenika i bazirajući rad u skladu sa tim) dolazi do obrazovanja.
Eksterna načela.
Ona se odnose na proizvodnju ’dela’ tj. na udružene (grupne i koordinirane) aktivnosti sa ciljem stvaranja grupne solidarnosti i ’pregovaračkog načina razmišljanja u samoj grupi’ (Bruner 1996:23). Jedan primer primene ovog načela je ideja da bi deca i njihovi nastavnici trebali biti skoro u stalnom kontaktu kroz osnovnu školu.
Instrumentalna načela.
Ona se odnose na ’otkriće’ i ’upotrebu’ talenata npr. kroz organizovanje šahovskog kluba u geto školi (Brunerov primer) – potrebno je uključiti rezultate promišljanja realnosti manjine u realnost većine a onda nastojati da se otkrivene specifičnosti manjine iskoriste na opštu dobrobit (ali delimično i za promociju manjinskog viđenja).
Institucionalna načela.
Njihova funkcija je da pripreme individuu za participaciju u institucijama. Načela koja se odnose na identitet i na samopoštovanje ili shvatanje da određena osoba može učiniti nešto u određenim situacijama tako što će dati alat/sredstva/način da se ta situacija analizira/prevaziđe… Posledica velikog broja shvatanja da se poseduje rešenje jasno dovodi do porasta samopoštovanja.
Narativna načela.
Zato što se na narativni modalitet gleda kao na kreatora kohezije i značenja (konkretnije zajedničkih značenja). Obrazovanje bi trebalo biti mnogo više od igre učenja. Ono uključuje ukupnu ličnost osoba koje su uključene u proces obrazovanja i, osim ako se sve ne posmatra u tom svetlu, progres (pojedinca, grupe i društva u celini) ne može biti ostvaren.
Najveća važnost navedenog Brunerovog pristupa leži (izgleda) u njegovom sveobuhvatnom pogledu na obrazovanje. Brunerova poenta je da poređenje bilo kakvog tipa, ako su poređenja uopšte bila moguća, ne može biti sprovedeno ako se ne uzme u obzir značenje date reči/pojma/znaka multijezički u multijezičkom društvu. Načela za različite životne/socijalne/kulturne sredine su često toliko značajno različita da je jako teško uporediti čak i način na koji se obrazovanje doživljava. Pomenute postavke uticale su na kritikovanje ideja o primenjivosti (čak i jednakoj uspešnosti) standardizovanih pristupa obrazovanju u jednoj kulturi u drugim (specifičnim) kulturama što je doprinelo većoj razradi lokalnih kurikuluma (baziranih na osnovnim, nazovimo ih opšteljudskim, kulturološkim postavkama ali i lokalnim kulturološkim specifičnostima – u meri u kojoj je data kultura/društvo specifična/o).
· Prvo izdanje knjige Kultura obrazovanja u Hrvatskoj usledilo je neposredno po pojavljivanju u USA ali je drugo izdanje (2000) češće navođeno i citirano. Radi se, ipak, o skoro istovetnom sadržaju pa nam se čini logičnim da navodimo (kada to činimo) prvo izdanje.
[1] U jednoj dužoj fusnoti Sapirovog članka (Sapir 1939), on upoređuje ’statističku’ studiju dječjeg
čitanja sa ’psihijatrijskim’ pristupom koji je usmjeren ka istraživanju uloge, značenja i funkcije čitanja
uzimajući u obzir razvoj mašte i ličnosti. Sapir se zalaže za psihijatrijski pristup zato što se samo kroz praćenje procesa (i karakteristika) učenja može utvrditi ukupna ličnost čoveka. Sličan argument je izneo i Bruner (1996) pri čemu on učenje prvenstveno posmatra kroz prizmu usvajanja kulure.