Jedna od dugotrajnih terminoloških (često i oštrih) rasprava u antropologiji tiče se termina kultura. Deo problema, čini se, proističe iz činjenice da njime označava kako proces (prenošenje onoga što je ranije naučeno/stvoreno na sledeće generacije) tako i posebna klasa stvari (npr., zajedničko znanje, običaji ...).Iako bi bilo logično pomisliti da bi ova dva značenja termina kultura mogla sasvim lako da koegzistiraju ukoliko bi se samim procesom nekako definisao sadržaj. Medjutim, svakako se ne bi svi složili sa stavom da "sve (i samo ono) što se prenosi sledećim generacijama" predstavlja kulturu. Druga strategija bi bila da se kultura definiše preko sadržaja. Problem sa tim pristupom je to što postoje različite vrste sadržaja - pitanje ostaje koje vrste treba označiti kao kulturu.
Dobit od pokušaja definisanja je u tome što takve rasprave dovode do "prosvetljenja: čine naše implicitne pretpostavke eksplicitnim i što nam otvaraju nove vidike. Naučne definicije u tehničkom smislu i nisu definicije - one nisu sinonimi već pre pokušaji da se formulišu supstancijalne (pret)postavke o jednom aspektu ljudskog sveta. (drugim rečima, one nude tumačenje prirode kulture)
Uslovno rečeno (kada se svi raspoloživi izvori uzmu u obzir) mogu se klasifikovati tri stanovišta pri definisanju kulture:
1.Koncept kulture kao znanja, kao akumulacije informacija
Ta znanja (informacije) ne moraju da budu zajedničke ("shared") niti medjusobno integrisane. Količina informacija u ukupnom kulturnom rezervoaru (skladištu), čak i za jednostavna društva izuzetno je velika i veoma je teško konkretizovati na koja se konkretno misli kada se koristi naziv kultura.
2. Kultura kao konstruisna realnost. Po ovom shvatanju, kultura se sastoji od "konceptualnih struktura" koje čine centralnu realnost za ljude, tako da oni "nastanjuju svet koji zamišljaju" (Geertz, 1983) ili " od elementa koje data kultura definiše i diferencira kao realnost - ne samo socijalnu realnost nego ukupnu životnu realnost u kojoj ljudi žive i umiru" (Schneider, 1973). Po ovom shvatanju, kultura nije samo zajednička, ona je intersubjektivno zajednička, što znači da svako pretpostavlja da i drugi vide iste stvari isto kao i on (što često dovodi do zabluda). Ceo sistem ovakvih postavki izgleda čvrsto međupovezan mada ne bez kontradiktornosti. Kultura po ovom shvatanju nije rezervoar koji akumulira (ništa više nego što se to može reći za jezik), a ukupna suma informacija koje čine osnovu kulture je relativno mala. Najkraće rečeno – kao što neka reč predstavlja ujedno i pojavu/predmet i njenu/njegovu funkciju tako i značenja/tumačenja realnosti koa su zajednička velikom broju ljudi nose brojne karakteristike pojeve koju opisuju.
3. Treće stanovište spada (kako to obično biva) između ova dva. Ono posmatra kulturu i društvo gotovo kao istu stvar: sačinjenu od institucija (kao što su porodica, selo, crkva...), odnosno kao sisteme ili klastere normi koje definišu uloge vezane za različite skupove statusa (neki autori ističu da te norme, ako ih analiziramo iz perspektive "ko šta kome radi" - čine društvenu strukturu a ako ih analiziramo iz perspektive "u kakvom se odnosu jedna aktivnost prema drugoj aktivnosti" - one čine kulturu). U odnosu na akumulaciju, obim (informacija) i stepen integracije, ovo stanovište je takođe između prva dva: do akumulacije dolazi ali relativno sporo, količina informacija koja se mora naučiti je veoma velika pa se usvajaju sporo ali (uglavnom) trajno i delimično ili potpuno prenose drugim generacijama. Osim kada su okolnosti izrazito neadekvatne primenjivosti postojećih informacija – tada dolazi do degradacije i/ili revolucije u kulturi (obično sukcesivno jedno za drugim).
Kao što je moguće zaključiti iz navedenog, sva tri stanovišta zapravo shvataju kulturu kao sisteme značenja (to je osnovno stanovište većine autora obrađenih u toku izrade ovih zadataka). Razlike su u tome koju funkciju značenja ističu: direktivnu - shvatanje kulture kao "normi i institucija"; reprezentativnu - kultura kao "znanje" i potencijal sistema značenja da stvara entitet - za kulturu kao "konstruisanu realnost".
ZAKLJUČAK
Čini nam se adekvatnom pozicija da kulturu treba posmatramo kao naučene sisteme značenja, koji se prenose (communicated) putem prirodnog jezika i drugih simboličkih sistema i koji imaju reprezentacionu, direktivnu i afektivnu funkciju i koji su sposobni da stvaraju kulturne entitete a posebno osećanje realnosti. Putem tih sistema značenja, grupe ljudi se adaptiraju na svoje okruženje i struktuiraju svoje lične i/ili međusobne aktivnosti. Kulturni sistemi značenja utiču na i uslovljeni su materijalnim protokom dobara i usluga i interpesonalnom mrežom naloga i zahteva. Različiti aspekti kulturnih sistema značenja raspoređeni su diferencirano na različite osobe i statuse, stvarajući na taj način institucije kao što je porodica, tržište, nacija i sl., koji čine socijalnu strukturu.
Kulturni sistemi značenja mogu se dalje analizirati i posmatrati kao izuzetno veliko i diversifikovano (izdeljeno) skladište znanja ili kao delimično zajednički klasteri normi (pretpostavljeno dogovorene u okviru određene grupe) ili kao intersubjektivne, simbolički stvorene realosti. Ključno je uvek imati na umu da kultura poseduje sva tri pomenuta aspekta ali i četvrti – zavisan od ciljeva onih koji iplementiraju kulturu (bilo kao lični izbor ili kao pritisak na deo populacije).
Na individualnom planu stvarna značenja i poruke koje ljudi uče, susreću i proizvode nisu izdvojeni u pojedine, izolovane ajteme koje se mogu nazvati znanjem, normama ili realnostima, već su pre multifunkionalne mreže konstrukata, organizovanih u povezane hijerarhijske strukture, koje su istovremeno konstruktivne, reprezentativne, evokativne i direktivne. Verovatno slična pravila važe i za društvo u celini (mada se retki od obrađenih autora usuđuju da to i navedu).
Dobit od pokušaja definisanja je u tome što takve rasprave dovode do "prosvetljenja: čine naše implicitne pretpostavke eksplicitnim i što nam otvaraju nove vidike. Naučne definicije u tehničkom smislu i nisu definicije - one nisu sinonimi već pre pokušaji da se formulišu supstancijalne (pret)postavke o jednom aspektu ljudskog sveta. (drugim rečima, one nude tumačenje prirode kulture)
Uslovno rečeno (kada se svi raspoloživi izvori uzmu u obzir) mogu se klasifikovati tri stanovišta pri definisanju kulture:
1.Koncept kulture kao znanja, kao akumulacije informacija
Ta znanja (informacije) ne moraju da budu zajedničke ("shared") niti medjusobno integrisane. Količina informacija u ukupnom kulturnom rezervoaru (skladištu), čak i za jednostavna društva izuzetno je velika i veoma je teško konkretizovati na koja se konkretno misli kada se koristi naziv kultura.
2. Kultura kao konstruisna realnost. Po ovom shvatanju, kultura se sastoji od "konceptualnih struktura" koje čine centralnu realnost za ljude, tako da oni "nastanjuju svet koji zamišljaju" (Geertz, 1983) ili " od elementa koje data kultura definiše i diferencira kao realnost - ne samo socijalnu realnost nego ukupnu životnu realnost u kojoj ljudi žive i umiru" (Schneider, 1973). Po ovom shvatanju, kultura nije samo zajednička, ona je intersubjektivno zajednička, što znači da svako pretpostavlja da i drugi vide iste stvari isto kao i on (što često dovodi do zabluda). Ceo sistem ovakvih postavki izgleda čvrsto međupovezan mada ne bez kontradiktornosti. Kultura po ovom shvatanju nije rezervoar koji akumulira (ništa više nego što se to može reći za jezik), a ukupna suma informacija koje čine osnovu kulture je relativno mala. Najkraće rečeno – kao što neka reč predstavlja ujedno i pojavu/predmet i njenu/njegovu funkciju tako i značenja/tumačenja realnosti koa su zajednička velikom broju ljudi nose brojne karakteristike pojeve koju opisuju.
3. Treće stanovište spada (kako to obično biva) između ova dva. Ono posmatra kulturu i društvo gotovo kao istu stvar: sačinjenu od institucija (kao što su porodica, selo, crkva...), odnosno kao sisteme ili klastere normi koje definišu uloge vezane za različite skupove statusa (neki autori ističu da te norme, ako ih analiziramo iz perspektive "ko šta kome radi" - čine društvenu strukturu a ako ih analiziramo iz perspektive "u kakvom se odnosu jedna aktivnost prema drugoj aktivnosti" - one čine kulturu). U odnosu na akumulaciju, obim (informacija) i stepen integracije, ovo stanovište je takođe između prva dva: do akumulacije dolazi ali relativno sporo, količina informacija koja se mora naučiti je veoma velika pa se usvajaju sporo ali (uglavnom) trajno i delimično ili potpuno prenose drugim generacijama. Osim kada su okolnosti izrazito neadekvatne primenjivosti postojećih informacija – tada dolazi do degradacije i/ili revolucije u kulturi (obično sukcesivno jedno za drugim).
Kao što je moguće zaključiti iz navedenog, sva tri stanovišta zapravo shvataju kulturu kao sisteme značenja (to je osnovno stanovište većine autora obrađenih u toku izrade ovih zadataka). Razlike su u tome koju funkciju značenja ističu: direktivnu - shvatanje kulture kao "normi i institucija"; reprezentativnu - kultura kao "znanje" i potencijal sistema značenja da stvara entitet - za kulturu kao "konstruisanu realnost".
ZAKLJUČAK
Čini nam se adekvatnom pozicija da kulturu treba posmatramo kao naučene sisteme značenja, koji se prenose (communicated) putem prirodnog jezika i drugih simboličkih sistema i koji imaju reprezentacionu, direktivnu i afektivnu funkciju i koji su sposobni da stvaraju kulturne entitete a posebno osećanje realnosti. Putem tih sistema značenja, grupe ljudi se adaptiraju na svoje okruženje i struktuiraju svoje lične i/ili međusobne aktivnosti. Kulturni sistemi značenja utiču na i uslovljeni su materijalnim protokom dobara i usluga i interpesonalnom mrežom naloga i zahteva. Različiti aspekti kulturnih sistema značenja raspoređeni su diferencirano na različite osobe i statuse, stvarajući na taj način institucije kao što je porodica, tržište, nacija i sl., koji čine socijalnu strukturu.
Kulturni sistemi značenja mogu se dalje analizirati i posmatrati kao izuzetno veliko i diversifikovano (izdeljeno) skladište znanja ili kao delimično zajednički klasteri normi (pretpostavljeno dogovorene u okviru određene grupe) ili kao intersubjektivne, simbolički stvorene realosti. Ključno je uvek imati na umu da kultura poseduje sva tri pomenuta aspekta ali i četvrti – zavisan od ciljeva onih koji iplementiraju kulturu (bilo kao lični izbor ili kao pritisak na deo populacije).
Na individualnom planu stvarna značenja i poruke koje ljudi uče, susreću i proizvode nisu izdvojeni u pojedine, izolovane ajteme koje se mogu nazvati znanjem, normama ili realnostima, već su pre multifunkionalne mreže konstrukata, organizovanih u povezane hijerarhijske strukture, koje su istovremeno konstruktivne, reprezentativne, evokativne i direktivne. Verovatno slična pravila važe i za društvo u celini (mada se retki od obrađenih autora usuđuju da to i navedu).